Izraz "akord" dobro je poznat svakom profesionalnom muzičaru. Posebna muzička disciplina, koja se naziva "harmonija", bavi se proučavanjem vrsta akorda.
Uobičajeno je da akord nazivamo općeprihvaćenom muzičkom jedinicom, koja je kombinacija tri note, čiji je interval treći, odnosno tri polutona. Ova definicija pojma pojavila se 1732. godine zahvaljujući njemačkom kompozitoru i teoretičaru muzike Johannu Gottfriedu Walteru. Upravo je on predložio zamjenu tada šireg značenja akorda kao skupa simultano zvučnih nota onim koji je poznat modernim glazbenicima. Uz klasične trijade, često se nalaze i složeniji akordi koji mogu sadržavati četiri, pet ili sedam zvukova. Posljednja dva, koja se nazivaju neakordi, odnosno akordi undecima, nisu vrlo česta pojava, posebno u odnosu na jednostavne gitarske kompozicije, a najčešće su među složenim akordima kombinacije četiri zvuka - takozvani sedmi akordi. Tri korijenske note međusobno su treće, baš kao i uobičajene trijade, ali četvrti zvuk svira se sedmi od treće, a svaki akord ima takozvanu korijensku notu. Uobičajeno je nazivati se najnižom notom akorda. Korijen takođe daje ime cijelom akordu. Dakle, ako je trozvuk predstavljen notama "C", "E" i "G" od jedne oktave, akord će se zvati "C". Krajem devetnaestog stoljeća, neki muzičari pokušali su zamijeniti uobičajeni terc akordi s kvartama, interval između nota u kojem nisu bila tri, već četiri koraka. Međutim, ova promjena nije stekla široku popularnost, unatoč tome, danas se u muzici disonance, kao i takozvani mješoviti akordi, koji se po svojoj strukturi razlikuju od klasičnih, često koriste za dodavanje boje i osobnosti komadu.
